Kada je moje dijete počelo govoriti “ne” 10482749 dnevno činilo mi se da je to kraj. Kraj svakom nadanju da išta dobro radim kao mama. Štogod napravila, nije mu odgovaralo, štogod ponudila nije htio, štogod predložila dobila bih samo kratko i jasno – “ne”!
Ako ti ovo zvuči poznato, vjerojatno se i tvoje dijete nalazi u tzv. fazi govorenja “ne”.
Trebalo mi je dobrih 6 mjeseci da shvatim što se zapravo događa, a onda i još 6 mjeseci da prihvatim da je to potpuno – u redu.
Dvije stvari bile su mi problematične:mislila sam da je moje dijete neposlušno ili da u nečemu jako griješim, a ne da se radi o normalnoj fazishvaćala sam “ne” osobno i teško se nosila s osjećajem nemoći
Što umjesto toga?
1. Djetetovo “ne” tebi, njegovo je “da” sebi
Od moje male smješkave maze, postao je mrgud kojem ništa ne paše. Što sam napravila, gdje sam pogriješila?!, pitala sam se zabrinuto.
Svako njegovo “ne” shvaćala sam vrlo osobno i kao da nešto radim krivo.
Posebno je teško bilo zadržati smirenost kada bih mu puno puta ponovila isto, a on bi me gledao, smijao se i dalje radio po svom.
Takve situacije nerijetko su završavale mojim gubitkom kontrole i vikanjem = rezultatom mojeg osjećaja nemoći.
Onda sam na jednoj edukaciji naučila kako je ova faza ne samo normalna, nego i jako bitna u razvoju djetetove osobnosti.
Naučila sam da je djetetovo “ne”:
– pokazatelj njegovog mentalnog i emocionalnog sazrijevanja
– ključ za razvijanje njegove osobne moći
– njegov put prema autentičnosti i svemu čemu u životu želi reći “da”
Možda si s ovime već dobro upoznata, ali, uh, meni je to bilo otkriće i veliko olakšanje! Značilo je da ne radim ništa krivo ako njemu ništa ne valja. Značilo je da je “ne” meni, njegovo veliko “da” samom sebi.
2. Nisi nemoćna – imaš odabir!
Druga važna lekcija bila je da nisam nemoćna u ovoj fazi, dapače, ključna sam! I iako sam nemoćna u kontroliranju broja tantruma u danu, svaki puta BIRAM kako ću se postaviti prema njegovom “ne”.
Biram hoću li mu dozvoliti “ne” ili ga odučiti od izražavanja svojih želja i granica s “ja sam mama (autoritet) i mene se uvijek mora slušati!”
Biram hoću li validirati njegovo “ne” i ući u pregovore s njime ili mu reći “nema neću!!”
I, da, naravno da će na kraju moja biti zadnja. Ali, prije toga, svom sinu uvijek dajem priliku da izrazi svoje želje (taman to bilo “ne želim ništa”) i da vidi da ih (barem prividno) uistinu razmatram.
“Želiš ići van u mojim čizmama? Hm, baš zanimljivo! Ali, znaš, to su moje čizme i ne mogu ti dozvoliti da ih nosiš. Želiš li danas nositi svoje sive ili plave čizme?”
Na taj način dijete prvi puta osjeća da ima utjecaj nad odabirima u svom životu. Osjeća osobnu moć. Osjeća da ima pravo reći “ne”. Izraziti svoje želje i dobiti što je htio (od dva izbora koja same biramo).
Djetetovo “ne” ne znači da je neposlušano, razmaženo, nedokazivo, tvrdoglavo, prgavo… Samo da je na putu postajanja sve više svojim. I da je to, iako zahtjevan, jedan do najvažnijih procesa kroz koji će proći u životu.
I, kako se lakše nositi s ovom fazom?
Razumijevanje da “ne” nije usmjereno protiv mene pomoglo mi je da se prestanem osjećati napadnuto.
Razumijevanje da nisam nemoćna, nego ključna u ovom procesu, pomoglo mi je da se oslobodim frustracije.
Bez tog dvoje – postalo je lakše.
I dalje je bilo zahtjevno, ali na svako njegovo “ne”, umjesto iživciranosti i vikanja, imala sam znatno više smirenosti, samopouzdanja i podrške za njega i samu sebe.
Ukoliko želiš učiti kako biti smirena i podržavajuća u svim djetetovim razvojnim procesa, prijavi se na 1:1 coaching program “Smirenija mama” slanjem upita na mail lorena.majcenbajic@gmail.com.