Još u trudnoći, ili čak puno prije, čvrsto odlučujemo da na svoje dijete nećemo vikati. Sa stopostotnom sigurnošću konstatiramo da ćemo biti smirene, strpljive i “sve se s djetetom lijepo dogovoriti”. A onda postanemo mame.
I odjednom se nađemo zaprepaštene svojom burnom reakcijom na dijete. Odakle sad to!?
Upadamo u grižnju savjesti nakon koje čvrsto odlučujemo – Neću biti mama koja viče!
Ali, da bismo to uistinu i postale – smirene, zadovoljne mame kakve smo oduvijek sanjale biti – moramo poći putem osobnog razvoja.
Zašto?
Zato što je većina nas ovu odluku donijela baš zato što smo i same u djetinjstvu bile izložene burnim reakcijama roditelja i/ili drugih bliskih osoba i autoriteta.
Što znači da nam je vikanje naučena reakcija na osjećaj ljutnje. Drugim riječima, ne znamo drugo nego reagirati burno kad smo ljutite.
Ne znamo, ali možemo naučiti!
Zašto mame često viču
Za početak, važno je osvijestiti da možemo prestati vikati. Najjednostavniji dokaz jest primjer kako nas šef na poslu može naljutiti više od djeteta, no u toj ćemo se situaciji znatno lakše kontrolirati jer znamo da ne smijemo reći sve što bismo htjele, niti upotrijebiti ton koji bi bio u skladu s našim emocijama.
Razlog je taj što je šef naš autoritet, dok se spram djeteta osjećamo nadmoćno. I dok je apsolutna činjenica da jesmo nadmoćne nad djetetom, važno je razumjeti da nesvjesno iskorištavamo tu poziciju jer je riječ o jedinoj osobi čiju ljubav baš nikad ne možemo izgubiti. Samim time, dijete je i osoba na koju ćemo najlakše istresti svoje frustracije (baš kao i dijete na nas kad, primjerice, dođe od bake ili iz vrtića gdje se ‘predivno ponaša’), bez da brinemo za posljedice poput razvoda ili otkaza ako bismo isto učinili spram partnera ili autoriteta na poslu.
Isto tako, kao mame smo sklonije vikanju jer je ovo uloga koja u nama budi razne programe i podsvjesne traume iz djetinjstva koje su prije ulaska u ulogu majke ležale duboko unutar nas: potisnute i neprobuđene. Već u ranoj fazi majčinstva mnoge smo ostale iznenađene koliko nas toga okida – od premorenosti, do određenih ponašanja partnera, preko stalnog plača i nečije stalne potrebe za nama do odbijanja jela, bacanja igračaka, stalne buke, isl.
Nove okolnosti u nama bude stare osjećaje, a jedna od najpotiskivanijih (posebno kod žena) upravo je ljutnja koja sada – izlazi van.
Što je ljutnja i zašto uopće vičemo?
Ukratko, ljutnja je emocija koja svojim snažnim nabojem ima svrhu obraniti naše osobne granice i pomoći nam zauzeti se za sebe.
Pojavljuje se:
- kada je prekršena naša granica
- kao rezultat nagomilane frustracije i osjećaja nemoći
- kada naše potrebe nisu zadovoljene
Vičemo kako bismo tu snažnu energiju iz sebe izbacili te se na ponešto grub, ali vrlo jasan način, napokon zauzele za sebe!
I baš zato nam ljutnja može postati veliki saveznik u majčinstvu.
Jednom kad naučimo upravljati ljutnjom, njenu pojavu moći ćemo iskoristiti za zdravo zauzimanje za sebe, pravovremno zadovoljavanje svojih potrebe te izgradnju dugoročno kvalitetnijeg odnosa s djetetom, partnerom i, najvažnije, samom sobom!
Vikanje koje radi ZA nas vs. vikanje koje radi PROTIV nas
Kao što je ljutnja emocija koja ima svrhu, tako je i vikanje, potencijalno, korisno.
Kada bolje promislimo, uopće nam ne bi išlo u korist kada bismo postale te famozne mame koje nikad ne viču. Zamislimo situaciju u kojoj dijete krene prema prometnici, a mi ne možemo povikati!
Kada je hitno i bitno – važno je povisiti glas. Vikanje tada radi ZA nas.
No, vikanje koje iz nas izlazi kao galama, bez naše kontrole i jasne namjere – nešto je što radi PROTIV nas, našeg djeteta i odnosa kojeg imamo s njime. Izraz je nemoći i frustracije te u djetetu pobuđuje iste emocije.
Upravo ta galama ono je na čemu vrijedi raditi jer je izraz čiste nemoći i frustracije – osjećaja koje dijete tako lako ‘čita’ na nama, upija u sebe i odgovara ili istim ponašanjem ili potiskivanjem iz straha koje vodi u anksioznost i vlastite probleme s ljutnjom u odrasloj dobi.
Evo što već danas možeš učiniti
Kako bi bila smirenija mama koja zna upravljati svojom ljutnjom – kreni od vježbanja mindful pauze.
Kao što bi samu sebe zaustavila od bijesne reakcije na partnera, svekrvu ili kolegu na poslu, isto počni vježbati u odnosu na dijete!
Kada se uloviš u naletu bijesa jer te dijete nečim okinulo (razbacalo hranu po podu, udarilo te, krenulo u snažan tantrum…), ZAUSTAVI SE.
Umjesto da momentalno kreneš u objašnjavanje ‘što se ne smije’ i ‘kako se treba ponašati’ – udahni i ne čini ništa.*
- Promotri svoj dah i broji udahe do deset.
- Promotri svoju ljutnju, taj snažan bijes koji se skuplja unutar tebe i vidi da nisi pogubljena u njemu. Vidiš ga, izvan njega si i u stanju odabrati svoju reakciju. Što je najbolje što možeš učiniti?
Za ovakvu mindful pauze trebaju ti doslovno sekunde – svega nekoliko svjesnih udaha – a napravit će ogromnu razliku jer ćeš se prebaciti iz emocionalnog djela mozga i racionalni te umjesto eksplozivne reakcije biti sposobnija reagirati smireno i odlučno.
P.S. Ovo je jednostavno, ali nije lako! Za početak, prepoznati nalet ljutnje i uzeti pauzu nešto je za što treba vremena jer se radi o učenju potpuno novog ponašanja. Budi blaga prema sebi, daj si vremena i strpljenja kako bi ovo uvježbala i redovito se podsjećaj na sve ‘male pobjede’ kada si ostala smirena. ❤️
Ako želiš bolje upoznati svoje okidače te naučiti tehnike uz koje ćeš lakše ostati smirena, zakaži svoj termin coachinga putem email-a lorena.majcenbajic@gmail.com.
*naravno, uvijek se prvo pobrini za djetetovu sigurnost